Jutros sam se natjerala da ustanem pola sata ranije. Navila sam sat i nisam dala svom mozgu ni sekundu prostora da počne sa svojim starim pričama i dobro poznatim izgovorima zašto bi ipak bilo bolje da ostanem u krevetu. Nisam pregovarala. Nisam analizirala. Samo sam ustala.
Zašto?
Zato što znam jednu važnu stvar: naš mozak ne voli nelagodu. Njegov primarni zadatak nije da nas učini disciplinovanima, uspješnima, fit ili sretnima. Njegov osnovni zadatak je da nas zaštiti i da štedi energiju. Zato često svaki napor, svaku promjenu i svaki izlazak iz zone komfora doživljava kao nešto što treba izbjeći. Ne zato što je to zaista opasno, nego zato što je nepoznato.
I zato se pojavi onaj unutrašnji glas: „Ostani još malo.“ „Preumorna si.“ „Počni sutra.“ „Jedan dan ništa ne mijenja.“
Koliko puta smo svi poslušali taj glas?
Ono što je zanimljivo jeste da taj glas često zvuči kao logika. Kao razumna odluka. Kao briga za sebe. A vrlo često je samo otpor prema promjeni.
Jutros sam samo tiho rekla: „Ne brini. Nećemo umrijeti. Biće nam lijepo poslije.“
I poslusao me
I koliko god ovo nekome zvučalo banalno, možda čak i smiješno, neko će vjerovatno pomisliti: „Ma kakve su ovo gluposti?“
Ali i to je zanimljivo. Jer i to je opet vaš mozak. Isti onaj koji ne voli promjenu. Koji voli poznato, sigurno i predvidivo. Onaj koji vas pokušava zadržati u starim obrascima, čak i onda kada ti obrasci više nisu dobri za vas.
Jer ako stvarno poslušate ovu ideju, ako stvarno počnete raditi drugačije, onda se nešto mora promijeniti. A promjena traži energiju. Nelagodu. Izlazak iz autopilota.
Zato mozak često šapuće: „Ma pusti.“ „Nema to smisla.“ „To je previše jednostavno da bi djelovalo. Ma neces ti to moći 🙃, kao neki prijatelj koji se brine za tebe a ustvari te koči.
A baš u tom trenutku treba stati i prepoznati šta se zapravo dešava.
Jer život je često mnogo jednostavniji nego što ga mi pravimo. Mi smo ti koji ga zakomplikujemo pretjeranim analizama, strahovima, odgađanjem i beskrajnim unutrašnjim razgovorima.
Neke od najvećih promjena često su skrivene u najobičnijim stvarima. Da ustaneš kad ti se ne ustaje. Da prošetaš kad ti se leži. Da kažeš „ne“ kad bi inače prešutjela. Da započneš prije nego što se osjetiš potpuno spremno. Da odeš na trening iako ti se ne da. Da pošalješ poruku koju odgađaš sedmicama. Da napraviš prvi korak bez garancije da će sve ispasti savršeno.
Nekad zamišljam naš um kao malo uplašeno dijete. Ne zato što je slab, nego zato što traži sigurnost.
A naša uloga nije da mu prepustimo volan svaki put kada se uplaši. Naša uloga je da ga umirimo i povedemo sa sobom. Da kažemo: „Znam da ti je neugodno. Znam da bi radije ostao u poznatom. Ali idemo svejedno.“
Jer rast rijetko dolazi iz udobnosti.
I možda najljepša istina od svih je ova: Što banalnije — to životnije.
Jer život se najčešće ne mijenja kroz velike dramatične odluke. Mijenja se kroz male, dosadne, svakodnevne izbore koje ponavljamo dovoljno dugo da postanu naš novi život.