Zasto mnogi ljudi lakše primjećuju i vide ono loše?
Ne zato što su „negativni“, nego zato što smo tako evolucijski programirani.
Ovo je bitno razumjeti i osvjestiti!
Naš mozak je hiljadama godina bio podešen prvenstveno na preživljavanje.
Za naše pretke nije bilo najvažnije da budu sretni, nego da ostanu živi.
U okruženju punom opasnosti, predatora, gladi, sukoba i neizvjesnosti ..bilo je korisnije brzo primijetiti prijetnju nego uživati u lijepom zalasku sunca.
Jer onaj ko je prekasno primijetio opasnost nije doživio zalazak sunca.
Zbog toga je ljudski mozak razvio ono što psihologija naziva negativity bias, prirodnu sklonost da brže i snažnije reagujemo na negativne informacije. Bilo je nekad pitanje opstanka.
Iako se kroz vrijeme mnogo toga promijenilo, i ne zivimo kao nasi preci….ove osnovne postavke našeg mozga su ostale iste duboko u podsvjesti a poznato je da nas kroz zivot vodi vecinom naše podsvjesno.
Zato danas mnogi ljudi žive u stalnom osjećaju straha, brige i iščekivanja šta bi loše moglo da se desi.
U narodu se čak kaže:
„Ako ti je previše dobro, stavi kamen u cipelu.“, „Nemoj se toliko smijati, plakat ćeš.“ i td.
Dosta toga smo se naslusali i u to povjerovali…
Uz to u psihologiji postoji pojam koji se naziva samoispunjavajuće proročanstvo.
I ne to nema veze s nečim mističnim niti s „baba Vanga“ proročanstvima.
Radi se o tome da ono na što stalno usmjeravamo pažnju, to počinjemo sve više primjećivati, doživljavati i na kraju – živjeti.
U moru dobrog, ako nam je fokus na lošem, vidjet ćemo samo loše.
Dobra stvar može proći pored nas velika kao planina, a mi je nećemo vidjeti jer ne odgovara onome što očekujemo i što sebi nesvjesno proričemo.
I onda će se desiti nešto loše i mi ćemo dobiti potvrdu svog očekivanog i reći:
Eto, znao/la sam, ja sam baksus, meni nista od ruke ne ide.
I tako taj obrazac postaje naš način života.
S vremenom ga počinjemo nazivati sudbinom.
Ostanak u stalnoj brizi i strahu vodi ka anksioznosti, stresu i unutrašnjem nezadovoljstvu.
A tada, u vecini slucajeva, ne pati samo um nego počinje reagovati i tijelo.
Jer tijelo ne može dugoročno nositi ono što um ne razriješi.
Poruke tijela dolaze kroz različite poteškoće i bolesti.
Dobra vijest je da naš mozak se može mijenjati.
Taj proces se zove neuroplastičnost.
U kognitivno-bihevioralno orijentiranom
psihološkom savjetovanju upravo se radi na tim obrascima.
Svaki put kada svjesno obratimo pažnju na to kako mislimo i reagujemo, mi doslovno mijenjamo te puteve u mozgu.
Kao staza u snijegu koja postaje sve dublja što češće njome prolazimo.
Na početku će uvijek biti lakše „skliznuti“ u staru utabanu stazu, ali s vremenom i nove staze, ako svjesno biramo da njima idemo, postaju prohodne, a stare zarastu ako ih više ne koristimo. Logika
Isto kao što tijelo treniramo sportom, tako se i um trenira, polako i uporno, dok ne dođu rezultati.
Mi smo „vlasnici“ svog tijela, a ako ga ne pazimo ono postaje plodno tlo za bolest.
Ali isto tako tijelo reaguje i kada počnemo da se mijenjamo.
Kada se vlasnik mijenja, mijenja se i unutrašnje stanje u kojem naše tijelo postoji.
A kako jedan od meni najdražih citata kaže:
„Bolest napušta tijelo
kada više ne prepoznaje vlasnika.“