Nisi ono što ti se događa. Postaješ ono na što najčešće usmjeravaš pažnju.

Zašto mnogi ljudi lakše primjećuju i vide ono loše? Ne zato što su „negativni“, nego zato što smo tako evolucijski programirani. Ovo je bitno razumjeti i osvijestiti!

Naš mozak je hiljadama godina bio podešen prvenstveno na preživljavanje. Za naše pretke nije bilo najvažnije da budu sretni, nego da ostanu živi. U okruženju punom opasnosti, predatora, gladi, sukoba i neizvjesnosti bilo je korisnije brzo primijetiti prijetnju nego uživati u lijepom zalasku sunca. Jer onaj ko je prekasno primijetio opasnost nije doživio zalazak sunca.

Negativity bias

Zbog toga je ljudski mozak razvio ono što psihologija naziva „negativity bias“ – prirodnu sklonost da brže i snažnije reagujemo na negativne informacije. Nekad je to bilo pitanje opstanka.

Iako se kroz vrijeme mnogo toga promijenilo i ne živimo kao naši preci, ove osnovne postavke našeg mozga ostale su iste, duboko u podsvijesti – a poznato je da nas kroz život većinom vodi naše podsvjesno. Zato danas mnogi ljudi žive u stalnom osjećaju straha, brige i iščekivanja šta bi loše moglo da se desi.

U narodu se čak kaže: „Ako ti je previše dobro, stavi kamen u cipelu.“ „Nemoj se toliko smijati, plakat ćeš.“ I tako dalje. Dosta toga smo se naslušali i u to povjerovali…

Samoispunjavajuće proročanstvo

Uz to, u psihologiji postoji pojam koji se naziva samoispunjavajuće proročanstvo. I ne, to nema veze s nečim mističnim niti s „baba Vanga“ proročanstvima. Radi se o tome da ono na što stalno usmjeravamo pažnju, to počinjemo sve više primjećivati, doživljavati i na kraju – živjeti.

U moru dobrog, ako nam je fokus na lošem, vidjet ćemo samo loše. Dobra stvar može proći pored nas velika kao planina, a mi je nećemo vidjeti jer ne odgovara onome što očekujemo i što sebi nesvjesno proričemo.

I onda će se desiti nešto loše i mi ćemo dobiti potvrdu svog očekivanog i reći: „Eto, znao/la sam, ja sam baksuz, meni ništa od ruke ne ide.“ I tako taj obrazac postaje naš način života. S vremenom ga počinjemo nazivati sudbinom.

Ostanak u stalnoj brizi i strahu vodi ka napetosti, stresu i unutrašnjem nezadovoljstvu. A tada, u većini slučajeva, ne pati samo um nego počinje reagovati i tijelo. Jer tijelo ne može dugoročno nositi ono što um ne razriješi.

Dobra vijest: neuroplastičnost

Dobra vijest je da se naš mozak može mijenjati. Taj proces se zove neuroplastičnost. U kognitivno-bihevioralno orijentiranom psihološkom savjetovanju upravo se radi na tim obrascima.

Svaki put kada svjesno obratimo pažnju na to kako mislimo i reagujemo, mi doslovno mijenjamo te puteve u mozgu – kao staza u snijegu koja postaje sve dublja što češće njome prolazimo.

Na početku će uvijek biti lakše „skliznuti“ u staru utabanu stazu, ali s vremenom i nove staze, ako svjesno biramo da njima idemo, postaju prohodne, a stare zarastu ako ih više ne koristimo.

Isto kao što tijelo treniramo sportom, tako se i um trenira – polako i uporno, dok ne dođu rezultati. Mi smo „vlasnici“ svog tijela i uma. A kada se vlasnik mijenja, mijenja se i unutrašnje stanje u kojem živimo.